• Tue. Jan 19th, 2021

Vlado Milosevic – Sevdalinka

“Sevdalinka je nastala od riječi sevdah, što znači: ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos, sevda’ = crna; sevdaluk, sevdalija, karasevdah, sevdahlija, sevdaluk, sevdeli, sevdisanje (Škaljić: Turcizmi). Od svih navedenih riječi, a one su uzete iz muslimanskih epskih pjesama, nema nespretnije i neskladnije riječi nego sevdalinka. Ona, sama po sebi, zvuči tvrdo i neeufonično (iako se čini da je neki deminutiv), a naročito u odnosu na značenje. Onaj koji ju je prvi izbacio, koji je pustio u svijet tu krilaticu, nije po prirodi bio esteta niti je imao smisla za zvuk i ljepotu našeg jezika. Kad se spomene riječ sevdalinka ja odmah pomislim na dekadentnu, iskvarenu narodnu muziku. Ako je riječ novijeg datuma, onda neka bude tumač i novije pjesme; ali zašto pod tu riječ poturati nešto što ona ne znači? Sevdalinka je potpuno prikladan izraz za ono što ja pod sevdalinkom razumijevam. Sevdalinka je profanisan izraz, i fonetski i semantički, sa ostvarenim sadržajem hipertrofiranog senzualizma koji se rascvjetao uz rakiju i vino, pa ga treba ostaviti tamo gdje se razvijao. Ali da su sevdalinke već bile mnogo pre Vuka omiljene u samom narodu, imamo za to dokaz u Erlangenskom rukopisu starih srpsko-hrvatskih narodnih pjesama – „Sevdalinka uopšte nije kafanska pjesma, nego pjesma u pleinaru, u prirodu, u mahalskim baštama, visoko i glasno, zvonko razvučeno, da se može čuti kroz celu mahalu koja već drema. Ili, to je pesma za intiman domaći krug, za veselo-setno društvo, i onda je tiha, slatka, lagana, u poluglasu kao pčela kad zuji, kad vlada mir i tišina i kad se svaki slušalac unese svom dušom u bolnu, razdraženu atmosferu ovog zamrlog i zato tako privlačnog sveta.“ Ne znam zašto nekim izrazom nazivati one poetsko-muzičke tvorevine koje su nastale mnogo ranije nego sam taj izraz. Ako je riječ novijeg porijekla, kako možemo da tim nazivom imenujemo djela iz ranijih epoha? Suprotno od onoga što sam citirao, držim da je sevdalinka baš to što se rascvjetalo u kafansko-pijanskom i akšamlučko-bećarskom ambijentu. Nemojmo tražiti od sevdalinke da bude ono što nije, pridavati joj osobine kojih one nema i željeti da bude nešto drugo nego ono što jest. Nemojmo tražiti sevdalinku iza mušebaka, ni u starim mahalama ni u domovima onih koji su u minula vremena živjeli patrijarhalnim načinom života. Ono što je u takvoj sredini stvoreno – to je djevojačka, ljubavna pjesma, lirika kao poetsko tonski izraz u vrlo sublimiranom vidu. Sevdalinka nastaje sa prvom kafanom. U ambijentu u koje je počela i dalje se razvijala, i nije mogla značiti neki viši prečišćeni, kristalno jasan i nježan tonski izraz. U čistoj literarno-muzičkoj lirici nema pretjeranih strasti. Ta lirika je na izgled mirna, na prvi mah reklo bi se: u sebe povučena i ozarena u radosti, rezignirano-kontemplativna u bolu, a zna se da uz sevdalinku idu: dert, karasevdah, pasivni unutarnji nemir koji se prividno liječi ili razgorjeva u alkoholu. Istina, sevdalinka nije uzročnik, ali je pratilac i saučesnik u svim ličnim mijenama u životu preosjetljivih i senzibilnih ljudi. Ono što nije sevdalinka nema svog imena, ne treba ni da ga ima, jer to se riječima i ne da iskazati, naročito ne jednom riječi. Možemo reči da je to djevojačka pjesma, momačka, ljubavna ašiklijska, sevdalijska (ne sevdalinka), ona je sve to, a ipak nije. Ona je ono što je najbitnije, najintimnije u čovjeku, onaj nataloženi i neiživljeni kompleks koji u nama imanentno živi, naslijeđen ne od jednog pretka, nego od beskrajnih davno minulih generacija. Sevdalinka je tvrd, neadekvatan izraz za sve ono iživljeno i neiživljeno, snivano i nesnivano, nedorečeno, nedoživljeno i nedovršeno u nama. ”
– Vlado Milošević (10.04.1901-06.02.1990) – Sevdalinka (1964)

Za one koji zele saznati vise o sevdalinci , posjetite BLOG

Related Post

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Translate »