Kultura življenja starih Bošnjaka

Izvor: by Anesa Bašić

Bošnjačka kultura ponašanja svoj korijen svakako ima u islamu kao riznici dobra i svevremenog, zatim u bogatoj prošlosti, historiji i raznovrsnim kulturama koje su se na ovim prostorima vjekovima smjenjivali…

Tradicija je često spominjana riječ u posljednje vrijeme i čini se da je u tzv. savremenom svijetu počela da doživljava svojevrstan remake. Sve što je dio bivšeg i prošlog, zaslužuje posebnu pažnju. Na cijeni su stari kućanski predmeti koji sada služe kao dekoracija, staro posuđe, razni ručni radovi vezenih krpa, stolnjaka… naročito je tradicionalna hrana oživjela u vremenu kada nutricionisti upozoravaju na štetnost tzv. brze hrane. Međutim, nešto je zanimljivija okrenutost ka tradiciji i prošlosti koja se tiče načina života, kulture i pristojnosti u svakodnevnom životu koju su naši preci evidentno posjedovali, a koja se izgubila otkako smo se osavremenili.

Bošnjačka kultura ponašanja svoj korijen svakako ima u islamu kao riznici dobra i svevremenog, zatim u bogatoj prošlosti, historiji i raznovrsnim kulturama koje su se na ovim prostorima vjekovima smjenjivali. Bošnjaci su modele ponašanja prepisivali i oponašali i od drugih naroda, nikad ne odustajući i ne odmičući se pretjerano od sebe i svojih uzusa.

Teško je u kontinuitetu pratiti kuturu življenja i ponašanja Bošnjaka od davnina, budući da nema pretjerano mnogo zapisanih dokumenata o tome. Većinom se to dokumentovano prati od dolaska Osmanlija kada dolazi do procvata jednog novog životnog stila. Novi kulturni uticaji su izuzetno snažni i  ostavljaju trajan pečat koji je neprevaziđen  do danas jer se Bošnjaci najviše hvale upravo tim dijelom svoje povijesti. Na kraju, suvenirnice širom Bosne i Hercegovine i opstaju zahvaljujući džidžama koje se prodaju pod velom minulog turskog vakta, turska/bosanska kuhinja održava rad restorana, a građevine iz turskog perioda afirmiraju turizam. Odlaskom Osmanlija i dolaskom Austro-Ugarske i svih onih koji slijede nakon toga, Evropa ulazi na velika vrata na ove prostore, dajući svoj impuls svim kulturnim i društvenim tokovima. Sve zajedno stvorilo je specifičnu kulturu ponašanja Bošnjaka, kulturu koja jeste evropska, ali sa snažnim pečatom onoga što se danas definira kao islamsko-osmanlijski stil i način življenja. U tome je osebujnost i neosporna vrijednost bosanskohercegovačke kulture.  

Zanimljivo je da su Bošnjaci unatoč raznim agresijama i pritiscima koje su ih kroz vrijeme lomili, ipak uspijeli zadržati nešto autentično i svoje, samo sebi svojstveno i prepoznatljivo u cijelom svijetu. Za ilustraciju navodim nekoliko običaja vezanih za tradiciju života Bošnjaka:

Bujrum

BUJRUM je riječ koja znači toliko mnogo u kulturi ponašanja u Bosni. Ta riječ je vrlo važna kada su u pitanju međuljudski odnosi, ovom se riječi poziva u goste, poziva na druženje, daje dozvola za korištenje nečega, za posluživanje. To je riječ kojom vas domaćin dočekuje na vratima i izražava dobrodošlicu.  

Ćeif i merak  

Unatoč brzini i srkletu koji je model ponašanja i života većine ljudi u današnjem vremenu, Bošnjaci se sve škrtije i rjeđe odmiču od ovog tradicionalnog naslijeđa. Ćeif je način i percepcije svijeta i života, to je vrlo smjela sposobnost čovjeka da u svakom trenutku uživa i nađe vremena  za odmor i odušak. Da ćeifi i uživa makar nakratko, makar u šoljici kafe i par dimova cigarete.  Ćeif je užitak, ritual iz života svakog pojedinca koji je dio njegovog životnog hedonizma. Merak je onda svojevrstan pandan ćeifu, njegova nadogradnja, potpuna predanost u užitku, u ćeifu. 

Jemin

Jemin je vrsta datog obećanja, povjerenja ili zakletve. Dati jemin znači čvrsto obećati, zakleti se i nipošto ne iznevjeriti dato obećanje.

Teferič

Teferič je u novo doba reikarnirao u party, tulum, žurku, zabavu i razne druge vrste kolektivnih i personalnih vidova zabave. Međutim, tradicionalni teferič podrazumijevao je okupljanje s povodom i razlogom, obično se zbog nekog praznika  uvijek isto doba u godini organizovao. Značio je odlazak u prirodu, posebnu, svečaniju trpezu, muziku, pjesmu i kolo. Sve je vrlo često bilo praćeno nekom vrstom sporta i nadmetanja u igrama.

Zijafet 

Svečana prilika kada se pozivaju gosti na ručak ili večeru obično se zove zijafet (Mevlida Serdarević, Ajnija Omanić, Bošnjačka kultura ponašanja, Svjetlost, Sarajevo,2000. Str.166). Pozivu, tj zijafetu uvijek je potreban odgovarajući povod pa je to najčešće neka vesela i svečana prigoda, bilo da se radi o svadbi, proslavi zaruka, rođenju dijeteta, iftar, bajramski ručak i slično. Pozvani se uvijek odazovu pozivu a ako su spriječeni doći, zbog poštovanja prema domaćinu, obično se usmeno opravada zbog  nedolaska. U ovakvim prilikama u kuću domaćina dolaze žene iz kruga bliskih prijatelja, komšija i porodice da pomognu oko pripreme i dočeka jer se na trpezu obično iznosi preko deset vrsta jela, pa čak i do četrdest vrsta različitih slanih i slatkih jela.   

Još je bezbroj termina i pojmova vezanih za našu tradiciju, običaje i način života naših predaka. Neki su pred navalom proevropskog načina i stila života nepovratno izgubljeni. Neki još uvijek žive  u manjim sredinama, u knjigama, sevdalinkama i na porodičnim fotografijama. Čuvajmo je, našu tradiciju, to je naše bogatstvo, blago i ponos. Ona je neodvojivi dio nas, dio našeg identiteta.

Veoma je fascinantno sa današnjeg stanovišta posmatrati vrlo naprednu kulturu u ponašanju Bošnjaka iz daleke prošlosti. Oduvijek su Bošnjaci znali za red, za običaj, za ponašanje u datim situacijama. Naročito je zanimljiv odnos sa komšilukom kao vrlo bitnim segmentom života. Itekako su se znala pravila ponašanja u kući, u krugu porodice, u javnosti, u društvu. Sve je bilo organizovano do detalja. Na svečanim prilikama znao se  red u odijevanju, u jelima koja se serviraju. Bošnjake odlikuje i još jedna specifičnost, a to je poseban, gotovo svečan odnos prema higijeni, i onoj ličnoj, ali i higijeni doma, dvorišta i zajedničkih javnih prostora. Taj strogi odnos spram higijene proizišao je iz kulta vode, osobenog za islam. 

I tako, dok bježimo od samih sebe, stideći se svoje osebujne prošlosti i vrlo napredne tradicije koja je u mnogočemu vrijednija od svega novog što smo postigli razvojem i napretkom, tradicija i kultura ponašanja naših predaka treba da novim generacijama bude uzor i kulturno-duhovna vertikala kojoj će težiti.